Marija Ratković: U medijima nema mesta za ljude

Fotografisala: Marija Janković, Nedeljnik Vreme

Marija Ratković je teoretičarka kulture i medija, poreklom iz Šapca, grada kome se uvek rado vraća. Učestvovala je u brojnim medijskim projektima, napisala veliki broj tekstova i kolumni. Neke od njih, posebno one ličnije, ostavile su veliki trag u srpskim medijima. Na temu medijske pismenosti, u okviru projekta „Break the FAKE“ Centra E8 sa Marijom je razgovarao Goran Dimitrijević, učesnik treniga o medijskoj pismenosti koji je ova organizacija sprovela u Šapcu. Intervju prenosimo u celosti.

 

Kako bi ocenila stanje medijske pismenosti u Srbiji?

Na medijskoj pismenosti uvek treba da se radi – ali danas je najveći problem što medijska nepismenost izaziva konfuziju pa tako ne možemo da razlikujemo lažne vesti od stvarnih, ima previše sadržaja koji kruže, a stari su i netačni, dok se stalno zloupotrebljavaju podaci o ličnosti i autorska prava. To su neke osnove koje bi svako morao da zna – kako ne bi bili konstantno u prekršaju ili zabludi, a ostalo bi bilo dobro da se uči u odnosu na to šta kome i za šta treba.

Šta su prvi koraci koje treba preduzeti da bi se ono poboljšalo?

Mediji su širok pojam i niko ne može znati sve o svemu. Ali bitno je da ne afirmišemo situaciju u kojoj je jako veliki procenat ljudi funkcionalno i medijski nepismen – već da zajedno pokušamo da širimo pismenost. Pre svega nesebičnim deljenjem znanja, da nas ne mrzi da objasnimo roditeljima, deci, bakama i dekama.

Koja je uloga novinara u poboljšanju medijske pismenosti mladih?

Novinari pre svega treba da poštuju zakone, ali i standarde profesije. Ali na to odavno ne možemo da računamo jer se pojedinim medijskim kućama isplati da budu sve suprotno od etičnih medija jer zaslužene kazne nikad neće stići, a ceni se brzo sticanje čak i kratkotrajne popularnosti. Mediji mogu da uče od mladih, pre svega jutjubera, jer je to tržište slobodno i pokazuje tačno i precizno kako će izgledati svet medija ostavljen samo lajkovima, engejdžmentu i plaćenim pregledima. Jedna pre svega bespoštedna borba koja je vrlo često nefer i u kojoj gube nauka i kultura u korist šokantnih tračeva, trikova i zabave. Nikada jedan hemijski eksperiment neće imati isto lajkova kao stand-up komedija, ali to ne znači da ne treba da postoji.

Koji programi postoje na lokalu, u Šapcu, ako ih ima?

Gotovo svaka od kulturnih ustanova radi na svoj način na poboljšanju medijske pismenosti – slične programe imali su i Kulturni centar, i Biblioteka i Glas Podrinja. Ono što je problem jeste pitanje komunikacije sa mladima, ali možda je problem u tome što medijska pismenost treba svima, mladi se i sami snalaze – možda bi bilo dobro da se rad na medijskoj pismenosti usmeri ka odraslima, ili starijoj populaciji, a da edukatori budu mladi i medijski stručnjaci i stručnjakinje.

Da li možeš da uporediš stanje u Šapcu i Srbiji kada je sloboda medija u pitanju?

Vrlo je nezahvalno ovo poređenje ali je i zanimljivo. Mediji u Šapcu se vode idejom lokalnih tema, dok se gotovo svi mediji u Srbiji – mediji s nacionalnom frekvencijom ili pokrivenošću, bave više univerzalnim temama i lokalne probleme i teme prezentuju u nekom sličnom tonu pa ne znamo da li se govori o Leskovcu, Novom Sadu ili Kaluđerici. Problem je ta centralizovana komunikacija usmerena samo na međunarodnu politiku i tabloidni način izveštavanja, dok se gubi ideja stvarnih životnih priča, u čijem je centru život čoveka. Sadnja drveća na nivou Srbije može da postane tema samo ako je neko poginuo sadeći drvo ili ako poznate ličnosti podrže akciju – to mora da se promeni.

Šta su najveći izazovi sa kojima se suočavaju lokalni mediji?

Lokalni mediji se suočavaju sa problemom nedovoljne vidljivosti, a to je u uslovima tabloidne stvarnosti još pojačano. Čitavi toponimi ostaju obeleženi krvavim zločinima, političkim skandalima, ekološkim katastrofama, a da ništa ne znamo o stvarnom životu ljudi tamo. Činjenica je da znamo više o ljubavnom životu Džastina Bibera nego o seksualnim navikama i načinu života ljudi u Subotici, Boru ili Užicu – a to je ono što treba da nas zanima i da nas se tiče. Mene lično užasava što stvarni život ljudi i pored neverovatnog interesovanja ljudi za to, izraženo i kroz popularnost rijaliti programa, nikako ne stiže na red od estradnih skandala, pa ljudi normalno gube interesovanje za medije u kojima se nema mesta za nas, ljude, već samo za šokantno i ekskluzivno – nećete verovati šta… Od lokalnih medija treba svi da uče o temama, a oni ne smeju da pokleknu pod pritiskom tabloidizacije i šturih novinskih vesti nasuprot ličnim i predivno ispričanim pričama, intervjuima sa izuzetnim ljudima, novomedijskim platformama i pismima čitalaca koja su uvek značajna.

Koji način finansiranja bi bio najpogodniji – tržišni, ili finansiranje od strane države?

Mislim da je budućnost medija u crowdfundingu – u smislu da će društvo i čitaoci sve više ulagati u sadržaje koji im znače. Čitanje se vraća u modu. Samo ne čitanje bilo kakvog smeća. Tržište je uvek nepouzdan način finansiranja jer izgibosmo u reklamama i plaćenim sadržajima, to je više neki domen prevaziđen. A država treba da bude samo regulatorni mehanizam i da obezbedi postovanje profesionalne etike, kažnjivost prekršaja i visoke standarde medija. To bi bila neka moja ideja – ljudi ulažu u ono što je kvalitet po njihovom ukusu, a država obezbeđuje kvalitet ponude. Možda će biti potrebno dosta vremena da ovaj model postane održiv ali već mnogo časopisa na internetu – Guardian, New Yorker, ili čak platforme kao Medium i mnogi drugi imaju tu neposrednu vezu finansiranja od strane korisnika i korisnica.

Koliko je kultura prisutna u medijima i na koji način?

Mediji su u našoj zemlji po zakonu obavezni da imaju određeni, ne tako mali, procenat emisija o nauci i kulturi, ali veći deo to ne ispunjava, i dodatno – te emisije su apsolutno nekonkurentne zabavnim sadržajima, loše su montirane, jednolične i dosadne. Ali to je zato što je naša politika na državnom nivou nezaintersovana da se bavi kulturom, ne ulaže se u kulturu, čak imam utisak da više niko i ne zna za šta tačno kultura služi. Po mom mišljenju najvažnija uloga kulture u društvu je prenos vrednosti nekog društva ili civilizacije i razvoj kritičkog mišljenja. A naše trenutne vrednosti se prenose putem bezumne afirmacije tradicije, koju u odsustvu nauke i kulture niko ni ne poznaje dovoljno, pa su time i te vrednosti nejasne dok je svako kritičko mišljenje nepotrebno.
Kultura je u našem društvu danas kao harfa u filharmoniji – samo oni koji se profesionalno bave njom svesni su stvarne vrednosti ovog instrumenta, dok se svima ostalima čini lepa, možda zanimljiva, ali prekompleksna i ono što često čujemo – nedovoljno korisna i primenjiva u svakodnevnom životu. Tajna koju oni ne znaju jeste da ko zna da svira harfu, zna i mnoštvo drugih instrumenata i da je ona samo vrh ledenog brega jednog mnogo temeljnijeg i značajnijeg znanja nego što se to može učiniti na prvi pogled.

Tvoji verovatno najpoznatniji medijski projekti bili su o borbi protiv raka. Ova tema je u medijima prisutna, ali kako bi novinari trebalo da pristupe toj temi i izveštavaju i na koji način da pričaju lične priče sagovornika?

Neću puno da pričam o tome, samo želim da kažem da su bazicni etički standardi ono što bi moralo da se primenjuje, ali nažalost to nije slučaj. Za jednu tako osetljivu i prisutnu temu čudi me da novinarima nije jasno koliko straha predrasuda izazivaju, koliko povređuju i demorališu ljude koji se bore i trenutno su osetljivi, bilo da su pacijenti ili njihove porodice. Vratiti ženu, muškarca i dete u focus, a ne klikove, za sada je nedostižni poduhvat. Ali ja sam već pokrenula jednu akciju – da se svi oni koji su uvređeni, povređeni ili prevareni pobune i da zajedno pokušamo da promenimo sliku – pre svega odbijanjem da govorimo za neke medije, a zatim i javnim sramoćenjem tekstova i autora koji se temom bave bahato i krvožedno.

 

Autor: Goran Dimitrijević

Tekst je objavljen u saradnji sa koordinatorkom projekta „Break the FAKE“ Tamarom Urošević